Koliko je bilo pretencioznih poza,
Koliko je bilo slomljenih ruža,
Koliko je bilo bola, prokletstva i suza !
Kako blistaju krune !
Kako su banalni završeci !
Kako svi smo glupi u našim osjećajima !
A ljubav je otrov.
A ljubav je pakao,
U kojem naša srca vječno gore.
Ali dani lete
I nestaju kao proletna voda,
Dani lete,
Odnoseći sa sobom godine.
Vrijeme liječi ljude
I od svih ovih dana
Ostaje samo čežnja,
I ona je uvijek sa mnom.
Ali ipak, kad prestaneš voljeti,
Kad izgubiš toliko osjećaja,
Kako poslije tog žališ sebe!
Toliko nas je sram naših laži
I drhtanja srca...
I takav je to nož u srce nam !
Sam ne možeš to shvatiti,
A drugima ne znaš reći,
Ostaje za tebe samo smrznuti se i šutjeti.
Ali dani lete
I nestaju kao proljetna voda,
Dani lete,
Odnoseći sa sobom godine.
Vrijeme liječi ljude
I od svih ovih dana
Ostaje samo čežnja,
I ona je uvijek sa mnom.
текст А. Вертинский